Institut za razvoj obrazovanja

Institut za razvoj obrazovanja (IRO) bio je primoran privremeno zatvoriti ured zbog pandemije koronavirusa te neke aktivnosti privremeno obustaviti (testiranja) i odgoditi do jeseni (Sajam stipendija i visokog obrazovanja u Zadru), a neke u potpunosti otkazati (EducationUSA sajam). No dobar dio naših aktivnosti uspješno smo preselili u virtualno okruženje. IRO tim povezan je i dobro surađuje u svim okolnostima pa nam je preseljenje u naš novi virtualni ured proteklo bez većih poteškoća. Naše redovne aktivnosti na projektima se nastavljaju, a besplatna obrazovna savjetovanja našim su korisnicima i dalje dostupna – telefonom i elektroničkom poštom. Kroz niz webinara ponudit ćemo mnoge aktualne sadržaje. No, ono što nas je rastužilo i zabrinulo jesu posljedice potresa zbog kojeg je zgrada u kojoj je smješten naš ured privremeno neupotrebljiva. U okolnostima provođenja mjera za zaštitu od širenja virusa, neizvjesnost traje dulje, a rješavanje ovoga problema predstavlja dodatan izazov. Stoga bismo za našu priču pogledali mjesec dana unazad kad smo izvodili završne aktivnosti na našem ESF projektu „EDUpolicy Lab – društveno korisnim učenjem do jednakih obrazovnih mogućnosti”. Umjesto završne konferencije koja je izvorno bila planirana, odabrali smo održati dvije praktične radionice za pripadnike akademske zajednice i civilnoga društva kao neposredniji oblik diseminacije. Cilj projekta bio je povećati broj društveno aktivnih studenata/-ica s razvijenim građanskim kompetencijama za rješavanje problema lokalne zajednice kroz razvoj i provedbu održivog programa društvenog učenja usmjerenog na socijalno isključene skupine u obrazovanju. Kroz dvije godine provedbe projekta, projektni su partneri stvorili riznicu preporuka, smjernica, vrijednosti i savjeta za razvoj programa društveno korisnog učenja ukoričenu u publikaciju pod nazivom „Od ideje do promjene: Vodič za pokretanje programa društveno korisnog učenja.“ Vjerujemo da je zato interes za radionice bio tako velik i da se zato tražilo mjesto više. Pripadnici akademske zajednice – profesori na visokim učilištima i pripadnici civilnoga društva – članovi raznih udruga sjeli su zajedno i kroz vježbe koje smo im pripremili analizirali su potrebe organizacija civilnog društva. Tražili su načine na koje visoko obrazovanje može na te potrebe odgovoriti, a da pritom studentima pruži adekvatan način za stjecanje ishoda učenja, oplemenjen podizanjem svijesti o potrebama zajednice i o potrebi za građanskim angažmanom pojedinaca koji tu zajednicu čine. Ono što nas posebno veseli jest da sudionici naših radionica nisu razgovarali o imaginarnim projektima, nego o konkretnim i vrlo mogućim načinima suradnje. Ideje su frcale, pitanja su se nizala, sročeno je nekoliko okvira za potencijalne zajedničke projekte, razmijenjeni su brojevi telefona, dogovorene su kave… Nadamo se da ćemo po završetku korona-krize vidjeti prve korake u pokretanju suradnje između udruga i sveučilišta, veleučilišta i visokih škola. Dodatno nas veseli što smo i mi pronašli partnere s kojima upravo radimo na prijavi projekta kojim bismo dodatno htjeli afirmirati metodu društveno korisnog učenja u predtercijarnom obrazovanju. Nakon ovog pogleda u prošlost, gledamo prema budućnosti, u nadi da ćemo, kad ova teška vremena budu iza nas, obogaćeni iskustvom i osviješteni o potrebi za filantropijom, moći naše ideje provesti u djelo.