Tele-alarm pomoć za starije osobe i osobe s invaliditetom

Invaliditet se definira kao trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja) sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnost ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitni sastojci svakodnevnog života. U bazi Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom nalaze se podaci za 475 391 osoba, od kojih su 282 948 osobe s invaliditetom muškog spola (59,5%), a 192 443 osoba ženskog spola (40,5%). Najveći broj osoba je u dobnoj skupini 50-74 godine u kojoj je 269 238 osoba s invaliditetom (56% od ukupnog broja osoba s invaliditetom). Holistički koncept kvalitete življenja usredotočen na osobu (Renwick, Brown i Raphael, 2000, prema Bratković, Rozman, 2006:105) koncept pripadnosti zajednici (društvu) operacionalizira preko dostupnosti resursa i mogućnosti u zajednici (npr. adekvatna primanja, dostupnost zdravstvenih i socijalnih službi, obrazovanja, zaposlenja, rekreacijskih programa, usluga, zabave i svih drugih društvenih događanja i aktivnosti). Osobe s invaliditetom su među društvenim skupinama koje su u najvećem riziku od socijalne isključenosti (UNDP, 2007:3). Zajednički memorandum o socijalnoj uključenosti (Prioriteti i mjere, točka 4.2.4.2) naglašava da je važna komponenta reforme socijalnih usluga i njihova demokratizacija, odnosno nastojanje da na oblikovanje i pružanje socijalnih usluga mogu utjecati građani i socijalne skupine kojima su one namijenjene. Korisnici trebaju utjecati na organizaciju, vrstu, kvalitetu i način davanja usluga, kako bi socijalne usluge postale sredstvo integracije u svijet rada i u društvo. Dokument naglašava da je deinstitucionalizacija socijalnih usluga, posebno u skrbi za osobe s invaliditetom važan korak prema većoj dostupnosti i primjerenosti usluga gdje je potrebno je izbjeći dugi boravak u institucijama i osobama s invaliditetom češće ponuditi dnevne ili tjedne programe te poticati i ohrabrivati ljude da skrb i podršku ostvaruju u kući. Istraživači (Yazbeck, McVilly i Parmenter, 2004:98) govore o tri vrste stavova, a koji utječu na to kakva će biti interakcija osoba bez invaliditeta sa osobama s invaliditetom:

- spremnost na interakciju sa osoba s invaliditetom kao potrošačima, susjedima, ili prijateljima,

- nedostatak svijesti o osobama s invaliditetom te

- oprez, ili čak neprijateljstvo u odnosu na ideju njihove integracije u zajednicu

Projekt udruge Prisutnost direktno ostvaruje navedene mjere i čini iskorak prema građanima u zajednici. Model cjelovite skrbi za starije osobe s invaliditetom polazi od jačanja uloge lokalne zajednice i decentralizacije državne skrbi u upravnom i financijskom smislu, a oslanja se na udruge, crkvene organizacije, profesionalne servise za razne vrste pomoći u kući, volontere, obitelj i druge čimbenike. Socijalna mreža za osobe s invaliditetom može biti podrška postojećim mrežama i drugo, skrb u vremenima kada je postojeća mreža potrgana. Podrška može biti praktična, u osobnoj skrbi ili emocionalna, iako su same granice pojedine podrške propusne. Praktična podrška (pomoć u čišćenju, kuhanju, pranju, vrtu, popravcima, kupovini, prijevozu i sl.), podrška u osobnoj skrbi (pomoć u održavanju osobne higijene, oblačenju, hranjenju, kretanju unutar i izvan kuće i sl.) i emocionalna podrška (održavanje prijateljstava, telefonskih i osobnih kontakata) od velikog je značaja za osobe s invaliditetom i osobe treće životne dobi. Neki autori veličinu socijalne mreže povezuju i sa zdravljem (Specht, 1986, Gallo, 1983, Sharkey, 1989). Cilj je da korisnici dobivaju usluge u svojim domovima i lokalnim zajednicama (community-based services), čime se u samoj zajednici stvaraju uvjeti za integraciju i rehabilitaciju. Rezultati gerontoloških analiza potvrđuju kako su ozljede dominantne u starijoj životnoj dobi te kako su posljedice ozljeđivanja u starijoj životnoj dobi mnogo teže nego u mlađim dobnim skupinama. Svake godine oko trećina starijih osoba padne. Osim boli, straha i osjećaja nesigurnosti, dio padova dovodi i do fizičkih ozljeda, zdravstvenih komplikacija i prijevremene smrti. Skrb za stare ljude osigurava se kroz smještaj u domovima za stare i nemoćne, dnevne boravke za stare koje osiguravaju domovi za stare i nemoćne, a postoji nekolicina udruga koje pružaju usluge za stare (poput posjeta u kući, organiziranja slobodnog vremena za stare, pružanja humanitarne pomoći socijalno ugroženim starim osobama i sl.). Broj i obuhvat takvih usluga, s obzirom na rastući broj ove populacije nije zadovoljavajući te rad udruge Prisutnost pridonosi kvaliteti života starih ljudi i osoba s invaliditetom koji žive kod kuće, ali i članovima njihovih obitelji gdje se nerijetko javlja sindrom stisak životnog ciklusa (Podgorelec, Klempić, 2007.). Riječ je o situaciji kada se dijete u srednjoj zrelosti, nađe u položaju tzv. sendvič-generacije, u zamci između istodobne skrbi o boležljivu starom roditelju i adolescentu ili mlađem odraslom djetetu u svojoj obitelji. Problem se posebice produbljuje ako se obitelj nalazi pod značajnim ekonomskim pritiskom, primjerice zbog nezaposlenosti svojih članova, što nužno ograničava materijalnu mogućnost obitelji za plaćanjem usluga potrebne njege starijim članovima posebno ako su te osobe ujedno i osobe s invaliditetom. Najčešći su pružatelji osobnih oblika skrbi i njege starim ljudima bračni partneri, a zatim odrasla djeca, drugi članovi obitelji, pa prijatelji i susjedi. Promjenama koje se događaju u suvremenom društvu (smanjenje broja članova obitelji, sve češći oblici nepotpunih obitelji, zaposlenost žena), javlja se problem nedostatka skrbi o starijim članovima unutar obitelji. Ipak, usprkos promjenama u načinu života, obitelj je i dalje osnovni izvor emocionalne, informativne i praktične potpore kako starim ljudima tako i osobama mlađe životne dobi s invaliditetom. Trend odvojenoga stanovanja starijih roditelja i njihove odrasle djece nužno ima određene društvene posljedice, posebice u razlici opsega potreba za zdravstvenim i socijalnim uslugama, primjerice njegom u kući. Takva stambena segregacija često izaziva strah starih roditelja (Podgorelec, Klempić, 2007.) i osoba s invaliditetom da će ih članovi njihovih obitelji zanemariti te se zahvaljujući članstvu u Prisutnosti osjećaju sigurno. Najčešće osobe s invaliditetom starije životne dobi koje su obuhvaćene ovim programom žive same, ili u obitelji u kojoj drugi članovi tijekom dana nisu kod kuće. Provedba programa znači direktnu i trajnu telefonsku vezu između korisnika kod kojeg je instaliran socijalni uređaj i dojavnog centra.

Potrebe koje su predmet projekta utvrđene su analizom dosadašnjeg rada udruge Prisutnost na projektima pomoći starijim i osobama s invaliditetom. Petnaestogodišnje iskustvo rada pokazuje da su stare osobe, a posebno osobe s invaliditetom socijalno izolirane te da su im, osim masovnih medija i obitelji, jedini izvor informacija organizacije civilnog društva. Osim pravovremenih informacija, stare osobe imaju potrebu za redovitim komuniciranjem i obavještavanjem o svom zdravstvenom i psihičkom stanju.