Udruga invalida rada i ostalih - OSI Virovitica

Udruga invalida rada Virovitica provodi u ovo teško vrijeme dva programa u kojima su korisnici najvećim djelom stare i nemoćne osobe i osobe s invaliditetom u ruralnom području Virovitičko-podravske županije. Naši korisnici su stare i nemoćne osobe kojima je potrebna naša pomoć i podrška uvijek a posebno sada kada je sve stalo. Naša udruga brine za 30 osoba u ruralnom području i u ovo vrijeme Korona virusa smo im uvijek na raspolaganju. Udruga je izradila plan posjeta starim i nemoćnim osobama po potrebi im naše djelatnice donose hranu ,lijekove, plaćaju račune, idu im na poštu, ponekad ih odvezu do bankovnog automata da si podignu novac, pa ih vrate kući koja je najdalje udaljena do prve trgovine i ambulante 20 kilometara. Udruga je nabavila zaštitne maske za korisnike ako moraju kod liječnika ili na bankovni automat. Kada je sve počelo nastala je jedna zabrinutost kod korisnika sa mnogo pitanja dali ćemo ih sada naputiti zbog situacije u kojoj smo se svi našli? Naš odgovor je bio ne nikada , boriti ćemo se zajedno od toga zla ali sa velikim oprezom zaštite njih i nas koji smo u kontaktu sa njima. Zvali su nas po nekoliko puta dnevno i provjeravali dali će i dalje dobivati potrebnu podršku koju su imali u početku provedbe projekta, nisu mogli vjerovati da smo već sve poduzeli kako bi im i dalje bili na raspolaganju. Sam dolazak na vrata tih ljudi izaziva široki osmjeh na licu i radost što vide da naše dvije djelatnice ih nisu zaboravile, da su došle i pitaju, što danas imamo u planu, dali nešto počistiti ili idemo obaviti nešto važno za njih. Izdvojiti ćemo jedan događaj; Došla je naša djelatnica kod jedne obitelji gdje su muž i žena, selo Dvorska on ima 88 godina. a ona 84 godine i udaljeni su 17 km od najbliže trgovine i ambulante. Deda se trese, ima neku bolest, nismo ga htjeli ispitivati mnogo jer je i gluh. On pita našu djelatnicu kako bi bilo dobro da njegova žena više ne mijesi kruh jer nema snage da im ona donosi kruh barem tri puta tjedno iako oni više vole domaći kruh jer su na njega navikli. Naša djelatnica se dosjeti i kaže: "Deda ja ću vama mijesiti kruh dok god ja radim, a poslije ću dolaziti kao volonter da vam napravim tu uslugu". Oboje su se zamislili i na jednom se digne sa stolice deda i primi ju za ruku i kaže: "Dijete, hvala neka te Bog čuva i dade sreće za sve što radiš" i počne joj ljubiti ruke. Ona se rasplače i kaže: "Deda nije to ništa, ja imam 30 godina i tko zna tko će meni napraviti uslugu kada ostarim i tko će meni zamijesiti kruh", rasplače se zajedno sa njima, pozdravi se i ode da bi se sutra vratila i od tada im mijesi kruh po potrebi. Kako vidite naša priča je jednostavna ljudska ali i tužna jer zaista i ne znamo tko će nas sutra kada ostarimo podvoriti i zamijesiti nam kruh. Moramo znati i imati na umu da je uvijek važno imati podršku društva, obitelji i djece.