Udruga ZvoniMir

Nema dezinficijensa, nema maskica, redovi pred ljekarnama, nema brašna, ni šećera, nestaje i ulje, redovi pred trgovinama… sa svih strana ljudi se pitaju gdje i kako i koliko svega trebaju nabaviti da bi se bar neko vrijeme osigurali najosnovnijim stvarima. U udruzi sjedimo uz jutarnji sastanak i koliko god se trudili pričati o projektnim aktivnostima i planovima za danas, sutra i u buduće, sve se teme vraćaju na pandemiju i nemir u zajednici. „Sašila sam maskicu“ - kažem i pokazujem šarenu krpicu sa vezicama koja će mi poslužiti kao maskica. Kolege me gledaju malo čudno, govore da ih oni još uvijek nemaju, nije obaveza nositi ih, ali hvale moje amatersko umijeće i potiču me da ih šijem pitajući ima li i za njih neka pa odlučujem da ću nastaviti šiti i dijeliti kome bude trebalo. Te večeri zove me prijateljica i pita šije li kod vas netko maske. „Ti? Odlično!“. Grad je rekao da će osigurati materijal, objavit ćemo na Internet portalu i pozvati ljude da se jave u volonterski centar udruge ZvoniMir – Iskra. U trenu se sve pokrenulo, sve se organiziralo, javio se i lokalni Radio, ljudi su pozvani na sudjelovanje…Dok čekamo nabavu materijala iz Grada, pozivamo građane na donaciju materijala, javljaju se volonterke koje znaju šiti, našli smo model po kojem se šije, isporučili materijal i sjeli šivati. Za čas se sve proširilo, uključili su se ljudi, udruge, volonteri, Grad, svi su htjeli sudjelovati donacijama materijala, krojenjem, šivanjem, pranjem, peglanjem, prikupljanjem i distribucijom. Između svih ljudi istakla se volonterka Zrinka, formirala je Facebook grupu Maskice, pozvala sve svoje virtualne i stvarne prijatelje na sudjelovanje i širenje informacija. Ideja je bila podijeliti prve maskice svim trgovkinjama i trgovcima koji rade, a onda svima ostalima. To je bila ideja, i nastojalo se održavati nekakav red, ali pozivi su dolazili sa svih strana uz pitanje ima li maskica: prijatelji, poznanici, Dom zdravlja, Vatrogasni dom, Bolnica, starije osobe, osobe koje rade sa starijim osobama, majke sa malom djecom, osobe ugroženog zdravlja… jedino što je bilo važno je šiti i dijeliti maskice. U jednom trenu se moglo nekome izvana učinit sve prilično kaotično, ali nije tako bilo. Volonterka Zrinka je upravljala informacijama i ljudima preko FB grupe koja je sad narasla na preko 60 volontera koji bez prekida rade već deset dana, distribuirano je preko 2000 maskica po cijelom gradu Kninu i susjednim općinama, a najvažnije od svega je da je ova volonterska akcija ujedinila cijelu, ali baš cijelu, lokalnu zajednicu. Jedna teška situacija je pokazala solidarnost među građanima, odličnu suradnju i jedinstvo među udrugama i povezanost sa Gradom, institucijama i tvrtkama. Svi smo imali istu želju i strast, a to je sudjelovati u nečemu tako važnom za našu zajednicu, uložiti svoje vrijeme, znanje, vještine, donirati materijal, ne očekujući i ne tražeći ništa zauzvrat. Pokazalo se na djelu da volonterizam nije nešto što radi netko drugi na nekom drugom mjestu jer ima viška slobodnog vremena, da to nije samo za one koji imaju savršeno dobro posložene svoje živote i sređenu financijsku situaciju nego je to nešto što je prirodno u svima nama. Ono što dobijemo zauzvrat je ispunjenost i zadovoljstvo jer znaš da si član zajednice, da sudjeluješ u njenom životu i ponosan si na njene ljude.